Odgovor profesoru Riđanoviću ‘Bošnjaštvo – najveće zlo’

Sarajevo, 7.12.2014. — Tekst prof. dr. Midhata Riđanovića ‘Bošnjaštvo – najveće zlo’ sadrži mnoge pogrešne premise. Prvo, izjednačava narod (etničko) = vjera (duhovno); a onda još gore, izjednačava narod (etničko) = nacija (pravno). To poistovjećivanje vjere, naroda i nacije može proći samo u pravoslavlju jer je legitimno za taj način mišljenja koje iz rano-hrišćanskih tumačenja božje poruke nasljeđuje paganska poistovjećivanja onoga što sociolozi nazivaju “njegovim veličanstvom” plemenom i postavlja iznad konvencije (iznad zakona) o Bogu za sve ljude jer se u toj autokefalnoj crkvenoj dogmi “bog obraća isključivo mom plemenu”. Svjesno ili nesvjesno Riđanović stoji na stani pravoslavne crkve i SANU, a što je platforma svih jedanaest genocida koja glasi: “Na jednoj teritoriji može biti samo jedna duhovnost, tj. jedna vjera, i jedna (njena) država – a oni koji su napustili ‘veru pradedovsku’ gube pravo na tu zemlju, imovinu, ime, a i život”. To je drevni paganski zakon o zavjetu predaka tj. povijesti iznad prava – kojeg su Srbi primijenili umjesto moderne zajedničke svjetske konvencije o tome šta je nacija, odnosno država članica Ujedinjenih NACIJA a ne ujedinjenih naroda (etničkih grupa).

Zbog tog izjednačavanja vjerskog, etničkog (biološkog, plemenskog naroda) i pravnog pojma nacije (koja u svom sadržaju može imati preko 20 naroda kao u Turskoj ili preko 50 naroda kao u SAD), platforma agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bila je sadržana u pravoslavno zasnovanoj doktrini “prava NARODA na samoopredjeljenje” odnosno “narodi su države” a ne RBiH i ostale republike koje su kao udružene u FNRJ 1943., imale pravo na razdruženje 1990. godine nakon što je Miloševićev režim srušio ustavnu formulu SFRJ o “suverenoj jednakosti republika”. Po Teoriji države i Pravnoj nauci, republika znači država znači nacija. To jest, država je nacija – a nije narod nacija kako je to u paganstvu odnosno politeizmu preživjelom iz starih hrišćanskih izvora. Po pravno utemeljenoj semantici UJEDINJENIH NACIJA – a ne bezvrijednih piskaranja prašnjavih knjiga ekmečićevih učenika u BiH, teoretičara panslavizma i vjere kao temelja nacije (države) i temelja UJEDINJENIH NARODA – ujedinjenih NACIJA danas ima 197 članica-država-nacija u UN, a ne 3.000 naroda koliko ih danas ima na Planeti. Ne postoje “ujedinjene države naroda” da bi to bile i NACIJE osim u pravoslavnoj ideji da “pošto u BiH žive tri NACIJE, onda BiH treba podijeliti na tri države”. Riđanović valjda zna (?) da upravo zbog tog navodno “nebitnog” semantičkog otklona od govora zajedničke svjetske civilizacije, to nerazumijevanje je glavno oružje srpstva (a ne samo srbijanstva) prema drugim kulturama odnosno nacijama-državama koje u sebi bez problema sadrže više NARODA i koje su pravno zaštićene od te agresije kako po semantici tako i po pravu na postojanje kao NAD-NARODNE KATEGORIJE tj. kao države UJEDINJENIM NACIJAMA a ne UJEDINJENIM NARODIMA!

Tako je tekst prof. Midhata Riđanovića ustvari obnovljeni poziv na podjelu BiH kojeg je SANU devedesetih plasirala kao “pravo NARODA na samoopredjeljenje” tj. na državnost a ne pravo nacija (republika!) na samoopredjeljenje tj. državnost kako je to u ustavnom i internacionalnom pravu i zbog čega je srpska agresija na RBiH i pored unutarnje veleizdaje cijelo vrijeme bila ilegalna. Srećom, iako brojni “riđanovići” nemaju tu lucidnost da uopće shvate ovu razliku “naroda i nacije”, još je veća sreća što i ako shvate, stvari stoje tako da je u ovoj diskusiji (o narodu a ne o naciji jer države su nacije a ne narodi) Republika BiH, pa čak i bilo koja BiH uključujući i dejtonsku, NAD-NARODNA KATEGORIJA kao i bilo koja država svugdje. To znači da ona ne može nestati čak i ako se njena pravna gotovina – državljanstvo kao NACIJA RBiH ili BiH – pretvori u političku veresiju tj. u četvrti etnički tor (niti postojećeg, a kamoli pravno uspostavljenog) “Bosanskog naroda”. Kao pravno lice u UN (a ne duhovno ili povijesno lice), BiH ne može nestati na protupravan način čak ako se sva tri naroda “povijesno”, “ekmečićevski”, ili pak lingvistički (kao tri NACIJE u BiH) o tome dogovore (kao što i neka firma ne prestaje postojati čak kad o tome svi osnivači donesu odluku nego mora i šira zajednica dozvoliti da tim “samoubistvom neće biti povrijeđen još netko tj. pravni sistem”). Ali Država BiH može biti ukinuta ako prihvate Riđanovićevu podvalu (ali i mnogih drugih ekmečićevaca sa “bosanskim” diplomama) koja glasi da se bosanskohercegovačka, ili skraćeno bosanska, nacija (tj. državnost) snizi na nivo naroda žrtvovanjem državljanstva tj. uspostavljanjem “četvrtog tora ovaca” kojima se može prodati autokefalna crkvena dogma da su narodi države, državljanstva tj. NACIJE. Ako takvu podvalu prihvate, onda će to značiti da je BiH već sada sastavljena od tri države “nacije” (kako u ostalom tvrde svi političari RS-a) a ne da je to BiH država (nacija) članica Ujedinjenih NACIJA.

Nije se čuditi ovakvim profesorima što brane svoje bezvrijedne knjige kad se ovo autokefalno pravoslavno “pravo” uči i na tzv. islamskim katedrama i primjenjuje u djelovanju političkih stranaka u vlasti u okviru tihe i “mudre” borbe za ukidanje važeće Teorije države i Pravne znanosti u tom domenu, da bi se otvorila vrata za “kalifat” jedinstva vjere, naroda i nacije na dijelu teritorije dejtonske BiH koja je u tom pravcu pretvaranja naroda u nacije tj. države, već i prihvatila – srećom za okolni svijet, tj. Povelju UN, nevažeću – podvalu o “konstitutivnim narodima” unutar država.

Ako se prethodno osporavanje Riđanovićevog razmišljanja shvati, onda će se lakše razumjeti i sljedeće: 1. da imenovanje bošnjaštva u smislu bošnjačkog naroda nije problem za opstanak BiH kao države jer su države (NACIJE) nad-narodne kategorije i stoga narodi nisu nacije tj. države; 2. propagiranje bosanstva kao naroda (“Bosanski narod”) je ustvari pretvaranje državljanstva kao pravne gotovine u političku veresiju! Naime, sadašnju internacionalno priznatu PRAVNU NACIJU (a ona je jedino relevantna i važeća) – bosanskohercegovačku (ili skraćeno bosansku) naciju – tj. njen izražaj kroz putovnicu, ni Dodik ne može birati jer je NACIJA državljanstvo tj. pravni pojam a ne biološko etnički pojam naroda.

U pokušaju da na taj način ukine već postojeću bosanskohercegovačku pravnu naciju koja se zove “državljanstvo” metodom “političkog pristanka” na naciju “Bosanac” kao “političku (!) kategoriju koju treba tek dogovoriti”, istakao se prof. dr. Dubravko Lovrenović, majstor nevidljivog rušenja BiH državnosti. On je to već dokazao relativiziranjem stećka, a od agresije na ovamo govori o BiH kao “nedovršenoj POLITIČKOJ naciji koju TEK TREBA DOGOVORITI”.

Ideologija kojom su Srbi poput prof. dr. Milorada Ekmečića “zatrovali” čitave generacije profesora i studenata na Univerzitetu u Sarajevu u vrijeme Jugoslavije, zastupljena je i u Riđanovićevom poistovjećivanju vjere sa narodom (i nacijom) kada terminom Musliman (inače ispravno definirano, isključivo označava vjersku skupinu odnosno njenog pripadnika; pisano malim slovom u bosanskom jeziku) imenuje narod (i naciju).

U svom tekstu prof. Riđanović ne nastupa kao lingvista nego se bavi definiranjem naroda što je predmet Sociologije. On narodu daje ime vjere, a također narod kao etničku kategoriju izjednačava sa nacijom što kao pravna kategorija nije predmet Lingvistike nego Pravne nauke. Naravno, za shvatiti razliku naroda i nacije nije potrebno biti doktor nauka nego je dovoljno pogledati osnove Pravne nauke i udžbenik Sociologije, dakle, dvije discipline “zadužene” za definiranje i naroda i nacije. Dalje, to poistovjećivanje potpuno je legitiman pristup pravoslavlja ali nije važeća jednačina izvan tog vjersko-kulturnog kruga. Ujedinjene NACIJE su ujedinjene države a ne ujedinjeni narodi jer bi onda organizacija UN imala oko 3.000 članova koliko je najmanje etničkih grupa na Planeti; pogotovo ako se govorni jezik uzme kao izvor prepoznavanja. Braniti tu jednakost je poluga ne samo “lingvističkog” rata protiv države – Republike BiH, 177. NACIJE u Ujedinjenim nacijama – nego je rat protiv njenog pravnog osnova koji je 1992. bio zasnovan na “pravu republika odnosno država (NACIJA) na samoopredjeljenje”.

Osnov (pravne) samostalnosti i današnjeg de facto i de iure postojanja RBiH nije bila, a nije ni danas, Povelja Kulina Bana, a niti politička volja svih Srba, Hrvata i Muslimana, a niti volje famoznih “velikih sila”, a niti zasluga posljednjeg predsjednika RBiH Alije Izetbegovića – nego pravo na legalno razdruženje od “povijesnog i etničkog i lingvističkog i plemenskog porijekla zvanog jugoslavenstvo i jugoslavenska država” na osnovu preambule njenog posljednjeg legalnog Ustava iz 1974. godine po kojoj su republike dobrovoljno udružene 1943. mogle da se razdruže legalnom disolucijom a ne ilegalnom separacijom 1992. godine jer su pravno republike države (NACIJE) a ne narodi u njima. Upravo zbog tog prava Srbija i JNA su ponudili “narodnu logiku” o “pravu naroda a ne republika na samoopredjeljenje”, što je Alija Izetbegović prihvatio kao “pravni osnov” stvaranja Republike srpske i zbog toga pravnu naciju državljanstva Republike Bosne i Hercegovine pretvorio u Bošnjaštvo na 25% teritorije (R)BiH NACIJE kao etničku imitaciju srpskog ratnog cilja. Alija Izetbegović je također po pravoslavnoj crkvenoj dogmi objedinio vjeru, narod i naciju, pa je bio veliki protivnik akademiku Muhamedu Filipoviću kada je potonji 1990. godine ispravno vodio kampanju da se vjera i narod razdvoje, tj. da vjernici budu muslimani, ali da se narod nazove bošnjačkim. I stoga je povratak imena Bošnjak (i Bošnjakinja) za pripadnike naroda bio (jedini) uspjeh Bošnjačkog sabora 1993. godine – na što je Alija Izetbegović pristao tek kada je vidio da ne može praviti “Muslimansku republiku” na 30% teritorije BiH, nego “Bošnjačku republiku”; ali je opet i tu poistovjetio vjeru, narod i naciju tako što je Bošnjake isključivo vezao za muslimane i prozvao ih i narodom i nacijom, a nacionalno-državno (u pravnom smislu) vezao za “neku teritoriju za muslimane” koju je od početka (od dogovora u Konaku, februara 1992.) u podjeli BiH tražio.

Uvažavajući u potpunosti vjerski, kulturni i povijesni značaj stvari oko definiranja, srećom u zajedničkoj svjetskoj civilizaciji u domenu definiranja država stvari ne stoje kao u tekstu prof. Riđanovića ili prašnjavim knjigama desetina živih i mrtvih ekmečićevaca (i danas uspostavljenih po sarajevskim katedrama). Republika Bosna i Hercegovina je čak i od povijesnih i političkih i vjerskih saveznika projekta ‘Velike Srbije’ (Rusija, Francuska, Britanija, Grčka) priznata nakon par sati diskusije evropskih ministara pravosuđa (Badinterova komisija) a na osnovu položaja republika (kao NACIJA a ne NARODA) u zadnjem legalnom tekstu Ustava SFRJ upravo nakon što je Republika Srbija u svoj Ustav uvela, zašto ne reći otvoreno, potpuno pravoslavlje parolom “svi Srbi u jednoj državi”, dakle, proglasila narod nacijom po zahtjevima autokefalne pravoslavne crkvene dogme po kojoj postoji jednakost etničkog i (crkvenog) pravnog prostora tj. naroda i teritorije odnosno države – a što se po tome sve zajedno onda zove “nacijom” a ne narodom koji živi sa drugim narodima u jedinstvenoj državi NACIJI.

Ako je ovo komplicirano, onda postoje i očigledne manifestacije primjene pravoslavlja u definiranju države (NACIJE). Na primjer, borba srpske, crnogorske i makedonske pravoslavne crkve za autokefalnost u isto vrijeme znači bobu i za državnost (prelazak etničkog NARODA u zakonitu NACIJU). Ili još banalnije, semantička upornost za “sve Srbe u jednoj državi” ogleda se i u nazivanju, bez izuzetka, sportista, pisaca, povijesnih ličnosti iz Srbije, BiH, Hrvatske itd., “srpskim” a ne “srbijanskim” (iz Srbije) ili “bosanskim” odnosno “bosanskohercegovačkim” (iz BiH) ili “hrvatskim” (iz Hrvatske). Ako govorimo o državnim kategorijama, Srbijanci i Srbi koji znaju šta govore uvijek će govoriti o “narodnoj armiji”, “narodnoj ekonomiji”, “narodnom pozorištu” i sl. umjesto nacionalnoj armiji itd. Sve to je na osnovu “narodne” volje i “prirodnog prava” naspram pravne istine i univerzalnog prava za sve ljude a ne samo za one kojima se, eto, “bog isključivo obraća” kao što je to slučaj sa Srbima. To se nažalost odnosi i na ideološke pravoslavce sa tzv. muslimanskim imenima koji su već blizu ostvarenju svoje misije o “kalifatu” na dvadesetak procenata dejtonske BiH. Više o tom se može naći u fakultetskoj skripti ‘Doktrinarne razlike katoličanstva i pravoslavlja’, gdje piše ispravno da se Bog u islamu “ozakonjuje” preko pojedinca, u katoličanstvu preko cijelog Svijeta, a u pravoslavlju preko plemena (etničkog naroda). Dakle, “gdje su srpski grobovi, tamo je Srbija”, “gdje su Srbi, tu je i Srbija”, nisu nimalo samo semantički nesporazumi jer jedan narod na osnovu vjerske dogme traži državu (naciju) isključivo za sebe – pri čemu ostale kolje, strijelja, granatira, prebija, siluje, pljačka i sve protjeruje.

Iz navedenih razloga Srbi i posrbice za Ujedinjene nacije i koriste termin “ujedinjeni narodi” (nepostojeća organizacija). To nije samo “lingvističko osvajanje Bosne” nego je to Srbima “prirodno pravo jačeg”, kako pravo nazva jedan poštovalac teksta prof. Riđanovića, a što je alternativa konvencionalnim (prihvaćenim i ozakonjenim) vrijednostima zajedničke svjetske civilizacije – vrijednostima koje “prirodno pravo jačeg ” želi neutralizirati i poništiti stvarno pravo žrtve.

Negiranje i kršenje konvencija i općih vrijednosti za sve ljude pozivanjem na “prirodno pravo”, najbolje je objasnio i spustio na zemlju Bosnu književnik Petar Kočić učeći generacije da se treba diviti srpskom seljaku koji u metafori jazavca naoružan “prirodnim pravom” otima i jede tuđe (posebno begovsko), usput se rugajući evropskom “glavatom gospodinu” kao metafori DRŽAVE (NACIJE) suprotstavljene NARODU, ne uvažavajući da DRŽAVA (NACIJA) sadrži NARODE u cijelom svijetu i da se drugima ne može otimati zemlja i krasti njene plodove. To učenje da “moj narod jedini ima pravo iznad zakona”, što konzekventno “opravdava” i da jedini ima pravo na NACIJU tj. državu (jer popovi kažu “da se bog obraća samo nama a drugi nas mrze jer ne žele da nam daju svoje živote, imovinu i državu), decenijima je odobravano, slavljeno i nametano kao temeljno književno djelo o Bosni. Taj problem opisan je dobro u anegdoti o razgovoru dvojice gimnazijalaca u predratnoj Bosni, kad jedan kaže “čujem da je dokazano da u Bosni nikad nije bilo ni jedno nabijanje na kolac”, a drugi mu odgovori, “kako nije, čitaj Andrića”.

Onda nije ni čudo što je Alija Izetbegović nudio “svjetskim silama” bošnjačku republiku na 30% teritorije RBiH umjesto priznate i nediskutabilne države-članice-NACIJE u Ujedinjenim nacijama i to na osnovu kočićevske obmane “nije bitna država (ustav, pravo, nacija u UN), nego je bitan NAROD”. Dakle, Izetbegović nije pristalica (ispravnog) bošnjaštva kao naroda u okviru internacionalno priznate bosanskohercegovačke, skraćeno bosanske, nacije (i to bosanske nacije kao države a ne četvrtog tora kako Bosance vidi planetarni kič zvani “sarajevska raja”). Izetbegović je od žestokog protivnika ideje bošnjaštva postao njen promotor da bi od svog “naroda” muslimana dobio pristanak na svoje potpise ustavno-pravne veleizdaje (po članu 155 Ustava RBiH). Zar postoji bolji dokaz da semantičke “nepreciznosti”, odnosno izdaje, mogu imati fatalne posljedice?! Radi se o problemu koji niti je lingvistički niti je za diskusiju potrebno imati doktorat ili biti pravnik ili lingvista nego je tretiran u osnovama Pravne nauke gdje se definira država kao pravna – a ne povijesna ili emotivna ili “narodna” (etnička) – NACIJA. Nacija nije narod nego konvencija (zakon, ustav, državljanstvo) o životu više naroda na jednoj teritoriji koja iz te konvencije jednostavno isključuje sve one koji je krše silom oružja, rata, genocida, i nastavlja živjeti (kao država) bez potrebe za daljim dogovaranjem ili povijesnim preispitivanjem.

Ukratko, prema Teoriji države i Pravnoj znanosti vrijedi:

Vjera (vjerska skupina): Islam (muslimani)

Narodnost (pripadnost narodu, engl. Ethnic group): bošnjački narod, srpski narod, hrvatski narod itd.

Nacionalnost (državljanstvo, engl. Nationality): bosanskohercegovačka, ili skraćeno bosanska, nacija (državljanstvo).

Uredio: Sven Rustempašić

This Page is Published on December 7, 2014 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“